Postoje ljudi – šanse …

​Dolazi onaj od koga se može naučiti, treba samo da ideš sa njim, i da to bude nježno i sa ljubavlju.
Ali to se ne dešava. Ego viče čovjeku: “Možemo sami rešavati probleme, ništa nam nije potrebno. A ako i treba, neka ostane naše postojanje na nivou na kojem smo .” Što je veće rastojanje među nivoima, tim ego jače viče.

Duša koja pomaže počinje da pati. Nju dave, pritiskaju, stavljaju u okvire, gdje ona ne samo da nije srećna, već nikako ne može da postoji – to nije njen nivo i nije njena sredina. A pošto taj čovjek već dobro može da čuje sebe, počinje unutrašnji konflikt: biti svoj ili sačuvati vezu.

Sačuvati vezu – to znači pasti u duboku emocionalnu međusobnu zavisnost. Jedan čovjek će biti stalno davljen od drugog, jer je superiorniji po mnogim parametrima i njega žele da spuste na svoj nivo, a drugi – će osjećati svoju inferiornost i svetiće se zbog toga. Težak, mučan put, razvoja koji se može vidjeti od samog početka.

Ovdje nema recepata. Svako sklapa slagalicu svog života i svog duhovnog razvoja. Ali sam sigurna, odstupanje od svoje suštine je kažnjivo (može se i tako reći), boravljenje u svijetu sa osviješćenošću, ko si ti i zašto si ti – to je sreća, i put ka sreći. Pa neka to traje i djelić sekunde … treba samo malo sačekati … dušu svog nivoa … ili dušu – šansu, ako ste spremni za nju.

Autor: Lilija Ahremčik

Izvor: econet.ru

Prevela: Beba Muratović – bebamur.com