Postoje ljudi – šanse …

Oni dolaze u život neočekivano, bez upozorenja i veoma često kad nijesi spreman. Kao svetionik. Kao orijentir. Kao podsticaj.

Oni više umiju, više znaju, bolje osjećaju svoju povezanost sa Kosmosom, bolje razumiju sebe i dobro se odnose prema svijetu. Oni ulaze sa tobom u vezu. Ne može se reći da si ti svjesno želio da budeš u vezi sa čovjekom, čiji nivo nijesi dostigao.
Vjerovatno, tvojoj duši, tvojoj dubokoj suštini je potrebna pomoć u razvoju, u spoznaji sebe i situacija koje su se dogodile. I duša zove … toga ko može da pomogne.

​I čovek šansa dolazi. Pošto drugog mehanizma u svemiru nema, osim ljubavi, tada se među ljudima dešava kontakt. Jedan od njih će svakako biti za nivo (ili čak više) niži u svom razvoju, a drugi će pažljivo gurati toga koga, kako on misli, voli.

Čovjek šansa razumije druge mehanizme, on vidi realnost dublje i šire, slika univerzuma njemu se otkriva potpunije i raznovrsnije. On zna da je ljubav – ravnoteža. To je jedan nivo. Svi ostali su bolni i mučni. Stoga docrtava, izmišlja, dograđuje to što u drugom čovjeku nema. On želi da izbjegne neravnotežu. Njemu je očajnički potreban neko na istom nivou, a sa onim na koga je pao izbor, harmonija je nemoguća.

Paradoks je u tome, da onaj koji zove u pomoć na nivou duše, na nivou ličnosti ne sjeća se toga. I njegov ego počinje borbu. Za teritoriju. Za odbranu vrijednosti svog nivoa – gdje mu je udobnije. Za nametanje ovih vrijednosti onom ko ih je već prerastao – da ne bi osjećao svoj nedostatak. Moguće je bilo da poleti …. da shvati mnogo o sebi … da dostigne visine …. ali staro se ne da.

Kada ego ne bi bio tako aktivan i ne bi stvarao probleme tamo gdje ih nema, kad bi čovjek oslušnuo sebe, tada bi razumio – šansu koju Univerzum rijetko daje.

Nastavak na sledecoj stranici: