Jaki ljudi žive sami i umiru sami

Vukovi umiru sami – to je tačno. Jaki ljudi žive sami i umiru sami. Iako je, po pravilu, oko njih mnogo ljudi. Prijatelji, drugovi, rodbina, kolege …
Jak čovjek se ne žali; uzdahne ponekad, stavi ruku na srce, popije tabletu. I dalje živi za dobrobit ljudi i uprkos neprijatelja.

Samo ne može da se sjeti kada su ga poslednji put pitali:

​ Kako se osjećaš? Jake nekako nije prihvatljivo pitati o tome.
Uobičajno je da se njima izlažu problemi i traži njihova pomoć. A i u vezi novca jake ne pitaju: treba li im?

Jasno je, takođe, da će odgovoriti: Ne! Imam ga puno!

Jakog hvale; Kako si ti jak! Tako kao da sebe hvale, ako ćemo iskreno. A ponekad i da pohvale zaborave – svi su navikli, da on uvijek može da pomogne i može da se brine sam o sebi. Pa on je tako jak! Toliko toga je preživio, prevazišao, sve spašavao – i ni žalbe, ni suza!

Uzmite primjer! Kome da se požali na nešto? Kome da zaplače? I ko zna da li jaki čovjek plače noću; Zavijaja li na mjesečini, vuk samotnjak? Evo još jedan je otišao, i posle kažu: “To je bio jak čovjek” Zbog toga, je i otišao rano.

Jaki – to je osjetljivi, dobri, koji drži sve u sebi, da nikoga ne bi opteretio, problemima i tugom.

I nije, on nikakav vuk. Iako to zvuči veoma romantično. Takve treba čuvati; O slabim ima ko da se brine. A o jakim – niko.

Autor: Ana Kirjanova

Prevod teksta: http://www.aum.news

Prevela: Beba Muratović – bebamur.com